Malo o meni:)
Od malih nogu pokazivala sam avanturistički duh, o čemu najbolje svedoči moje "ratno" ime, "Divlji dečak".Na dečaka sam ličila ne samo zbog zadivljujuce snage za jedno žensko čeljade, nego i zbog specifične frizure, kratke kose, nimalo brenovane. U toj fazi, moji arhetipski neprijatelji bile su dve ratoborne devojčice, koje sam, sem što sam ih često sobaljivala na zemlju, zvala nadimcima "Usa" i "Čupa".U najmlađim danima ovladala sam i borilačkim veštinama najvise cenim "Kunjg fu" i "Džiju džicu".Ništa čudno, budući da sam iz familije koja obožava kunjg-fu filmove i da mi je brat karakterista.Sve borilačke veštine kojima sam ovladala , do danas sam uspela da zaboravim. Interes za strane jezike, mada ponekad slabije realizovan, ispoljavala sam razmenom reči na izmišljenom jeziku.Najfrekventnija reč, čije značenje ni danas nije razjašnjeno, a označava sve, od kupine do grčeva u stomaku, rec "kenčvajn". Kao i borilačke veštine, i znanje jezika je pomalo ishčilelo. U međuvremenu, izrasla sam u ozbiljnog čo*eka, tako reći ženu.Ne mogu da sakrijem oduševljenje kada mi markantan džiber kaže- "tako ste lepa, a sama ste". Strucnjaci za PR su me savetovali da napisšem sledeću rečenicu: Kada bih imala slobodnog vremena, def. bih se potrudila da doprinosim miru u svetu. Kada bih se na trenutak uozbiljila, priznala bih da volim da slušam dobru pop muziku, kako domaću, tako i stranu, da ne zalazim previse po ispraćajima i svadbama uprilicenim ispod šatora, i da sam, poput Radovana, član Gradske biblioteke.Za razliku od njega, otišla nekoliko koraka dalje- knjige koje sam posuđivala, em što sam vraćala, em što sam, bogme, i pročitala. Kao i svaki živ čovek, imam nekolike slabosti, ali se u njih ne ubraja duvanski dim, pre svega(sa kojim sam na ratnoj nozi). "Nervira me nepravda" i "ne podnosim laži" ipak nećete pročitati na mojoj strani, jer toliko sklona stereotipima baš i nisam(mada izgleda tako na momente, jelte:). Ponešto o meni ćete saznati ako me jednostavno "guglujete" a najveći deo stvari, kao i o svakom drugom čoveku, saznate tek kada nekoga upoznate.Možda će vam trebati i rečnik, ali ne bih volela da me bilo ko upozna u situaciji kada me "poduzme uja"(kratkosilazni na "u"). Visoko na mojoj top listi kotiraju i fraze koje se koriste kod upoznavanja , ali i kod ljudikanja.Prednjace: 1.Šta ima? 2.Inače? 3.Šta se radi? 4.Kaki si mi , *nako, kao čo*ek? Eto, sita se ispricah.
Salivanje strave
Suočen sa hroničnim nedostatkom naših reči koje obeležavaju apstraktne pojmove, stari dobri Vuk Stefanović Karadžić upotrebio je reč „povod“ prvi put u značenju koje mi već skoro 200 godina koristimo.Pre toga, povod je bio tek kanap kojim se konji vežu i onda vode za sobom.
Dođe mi tako nekad u misli mogućnost da taj povod(u smislu kanap, je li) možemo da koristimo i u konkretnom i u apstraktnom smislu- kad nam se neko svidi, da može nekako(ne kao konjo, svakako) da se veže uz nas, kao mi uz njega i da taj povod bude povod za konačno otvaranje dve osobe jedne prema drugoj.
Jeste da je to samo fantazija, ali nekada poželim da ljudi stvore neki mehanizam koji će zauvek da razbije svo ovo glumatanje kojim smo okruženi.Neću reći ništa novo ako kažem da je čovekova priroda skučena, da smo vrlo često nezahvalni i sebični, ali valjda savremeni način života u ljudima budi mnogo loših osobina i navika.
Generalno, kada o tome pričaju, mnogi eto, zaista žale sto ne mogu da nađu pravu osobu, voleli bi to više od bilo čega drugog, bla, bla, bla...I onda, kada se promoli takva mogućnost, naročito kod muškaraca, kao da se upali neka bezbednosna lampica i počinje se sa generisanjem mogućih prepreka- te, ne mogu, simpatiše onu odvratnu partiju, možda su joj malo dlakava leđa, skače na narodnjake na svadbama, pre 456 godina je bila sa mojim drugom, preko čega ne mogu da pređem, etc, etc...
I šta onda da radite? Osetite da je sve zapravo samo izgovor za strah, a ako postoje dve stvari koje ne idu zajedno, onda su to strah i ljubav.Nema te prepreke koja ne može da se savlada kada se neko voli, i oni koji su bilo kada voleli znaju da to nije islužena fraza, niti stereotip.Dakle, ako ima straha, on se uvek javi delimično i zbog pomanjkanja ljubavi.
Ta „strava“ može da bude toliko jaka da čak ni legendarna baba Stoja ne moze da je salije, pa sa tim muškarcima ne vredi ugovarati na aranžmane bazirane na istopljenom olovu.
Valjda su se, kao i to olovo, utopili u moderne trendove, predstavljajuci se, skoro svi, kao jake i nepotrebnom luksuzu emocija nesklone osobe.jer, bože moj, to je tako out.Možda i jeste, možda sam van svih trendova, ali ja bogami dosta stvari otplačem.Nekada me boli duša, kao da imam otvoreni prelom na njoj.
I verujem da nisam jedina koja je sputana večitom dilemom- prepustiti se svetu opsene, prihvatiti pravila zasnovana na licemerju i upadati iz „varijante“ u „varijantu“ gde niko ne želi nikakvu obavezu ili pak, sto je mnogo teže, istrajati na tome da mi jesmo nesavršena, često krhka i ranjiva bića, i imati toliko strpljenja da se sačeka trenutak kada ćemo sresti nekoga koga nije strah da prizna da je i sam od krvi i mesa, da ima neke nedoumice i da je spreman da preuzme rizik koji upuštanje u vezu sa drugom odraslom osobom uvek mora da postoji.
Teretna vola
Biva tako u životu da se insan ponekad rastopi od onog osećaja blage jeze koji mu se pentra uz kičmu i širi se svim delovima tela, jerbo se setio jednog jedinog dodira ili poljupca sa voljenom mu osobom.Desi se i da nam najodurniji novembarski dan, siv i mračan kao kakva biografija nekog političara, bude neodoljiv, raspevan i da u licima ljudi čitamo samo osmehe i dobre želje, bez obzira na to što znamo da našim ulicama ne defiluje baš previše takvih individua.
Već mitski leptiri u stomaku su tek posebna priča.Ponekad, kada ne nastanjuju unutrašnjost našu, pribegnemo čak i pomisli da oni ne postoje, da su izmišljotina tamo nekih ljudi koji se hvale da im se dogodilo nedogodivo.I baš kad smo na putu da ih sasvim eliminišemo kao mogućnost, upoznamo nekog, svidi nam se , i počne onaj najlepši mogući ciklus- apsolutna nestrpljivost do sledećeg susreta, serija ničim izazavanih osmeha i roj sačinjen od hiljada misli koji imaju samo jedan pravac-lete ka toj osobi.I onda je( osobu, a ne misao iz roja) sasvim slučajno sretnemo na ulici i leptirići istog časa obznane svoje postojanje, veselo se džilitajući svuda po našem stomaku izazivajući, ako su jaki(džilitovi, jelte), čak i blago klecanje u kolenima.Lepota jedna božja.Ne znam da li se to meni čini, verovatno su i drugi to primetili- kada vam se neko sviđa, dragi Bogo(ili neka sila koja upravlja ovim prividnim haosom) uvek će podesiti slučaj tako da ćete na tu osobu u početku nailaziti malo češće nego što biste nailazili na nju da je kakav običan poznanik.
A opet, sve to(prijatna jeza, drugačiji doživljaj sveta i džilitanje leptirića) je samo uvod u ono što tek sledi.Valjda i što smo svesni da posle toga može da dođe i ono pravo(a nije Koka Kola), glavni pogodak na lutriji, keva svih keva-ljubav, taj prvi period i jeste toliko neodoljiv i tako sjajan za zdravlje i sve ostalo.Prerastanje zaljubljenosti u ljubav, naša svest o tome da smo u stanju da učinimo sve za drugu osobu, snaga 28 tisuća Supermena- e to je ono zbog čega ćovek živi.
Od glagola „voleti“ imamo imenicu „ljubav“, a zašto ne bismo , recimo, imali i imenicu „vola“?(sa dugouzlaznim na „o“).Pa kad je onako velika, veličanstvena, parališuća, obuzimajuća i nenadjebiva, neka bude teretna vola.
J..m ti, kako je to dobar osećaj.