Petak, Avgust 01, 2008
Salivanje strave
Suočen sa hroničnim nedostatkom naših reči koje obeležavaju apstraktne pojmove, stari dobri Vuk Stefanović Karadžić upotrebio je reč „povod“ prvi put u značenju koje mi već skoro 200 godina koristimo.Pre toga, povod je bio tek kanap kojim se konji vežu i onda vode za sobom.
Dođe mi tako nekad u misli mogućnost da taj povod(u smislu kanap, je li) možemo da koristimo i u konkretnom i u apstraktnom smislu- kad nam se neko svidi, da može nekako(ne kao konjo, svakako) da se veže uz nas, kao mi uz njega i da taj povod bude povod za konačno otvaranje dve osobe jedne prema drugoj.
Jeste da je to samo fantazija, ali nekada poželim da ljudi stvore neki mehanizam koji će zauvek da razbije svo ovo glumatanje kojim smo okruženi.Neću reći ništa novo ako kažem da je čovekova priroda skučena, da smo vrlo često nezahvalni i sebični, ali valjda savremeni način života u ljudima budi mnogo loših osobina i navika.
Generalno, kada o tome pričaju, mnogi eto, zaista žale sto ne mogu da nađu pravu osobu, voleli bi to više od bilo čega drugog, bla, bla, bla...I onda, kada se promoli takva mogućnost, naročito kod muškaraca, kao da se upali neka bezbednosna lampica i počinje se sa generisanjem mogućih prepreka- te, ne mogu, simpatiše onu odvratnu partiju, možda su joj malo dlakava leđa, skače na narodnjake na svadbama, pre 456 godina je bila sa mojim drugom, preko čega ne mogu da pređem, etc, etc...
I šta onda da radite? Osetite da je sve zapravo samo izgovor za strah, a ako postoje dve stvari koje ne idu zajedno, onda su to strah i ljubav.Nema te prepreke koja ne može da se savlada kada se neko voli, i oni koji su bilo kada voleli znaju da to nije islužena fraza, niti stereotip.Dakle, ako ima straha, on se uvek javi delimično i zbog pomanjkanja ljubavi.
Ta „strava“ može da bude toliko jaka da čak ni legendarna baba Stoja ne moze da je salije, pa sa tim muškarcima ne vredi ugovarati na aranžmane bazirane na istopljenom olovu.
Valjda su se, kao i to olovo, utopili u moderne trendove, predstavljajuci se, skoro svi, kao jake i nepotrebnom luksuzu emocija nesklone osobe.jer, bože moj, to je tako out.Možda i jeste, možda sam van svih trendova, ali ja bogami dosta stvari otplačem.Nekada me boli duša, kao da imam otvoreni prelom na njoj.
I verujem da nisam jedina koja je sputana večitom dilemom- prepustiti se svetu opsene, prihvatiti pravila zasnovana na licemerju i upadati iz „varijante“ u „varijantu“ gde niko ne želi nikakvu obavezu ili pak, sto je mnogo teže, istrajati na tome da mi jesmo nesavršena, često krhka i ranjiva bića, i imati toliko strpljenja da se sačeka trenutak kada ćemo sresti nekoga koga nije strah da prizna da je i sam od krvi i mesa, da ima neke nedoumice i da je spreman da preuzme rizik koji upuštanje u vezu sa drugom odraslom osobom uvek mora da postoji.
Kada sam bila mladja i jos uvek nisam imala svoju pravu ljubav, nisam razmisljala o tome o cemu ti govoris. Samo sam cekala da se zaljubim, da mi se upali lampica koja ce signalizirati da je to taj neko.
To o cemu ti govoris se u psihologiji se zove IGRAMA i igre ce se nastaviti i u braku, ako ne umes da ih prepoznas na pocetku svega. Valjda je to u naoj prirodi.
U pitanju je samo sujeta koju ljudi tesko prevazidju, jer treba da pregaze preko sebe i svog ega, sto je njima tesko. A, nije tesko ako se samo proba!!!